“The FINE city”

Magnet za frižider, Singapur
Koliko god da su karikirane kazne na ovom magnetu, one i nisu baš tako daleko od istine. Sinagupur je poznat kao jedan od najčistijih gradova na svetu, sa vrlo striktnim pravilima, tako da ne nosi bez razloga nadimak “the FINE city”. U principu ako ne radite nešto što inače ne biste radili nećete imati nikakvih problema u ovom gradu. Ali ako recimo niste navikli da za sobom povlačite vodu u toaletu, ili ako na sve strane bacate otpadke, ako imate naviku da žvakaću gumu samo ispljunete iz usta kad ste isisali svu slast iz nje, onda ste u probemu! Nešto što jedino cenim kao nezgodno je nemogućnost da jedete u javnom prevozu Singapura, koje vrlo simpatično nosi naziv SMRT. Znači u SMRT-i jela nema. Jedna moja poznanica je na singapurskoj metro stanici bila upozorena preko razglasa da odloži sendvič koji je upravo počela da jede, na svu sreću nije morala da digne ruke u vazduh i potom se nasloni na zid. Naravno, u slučaju bolesti i sličnog uvek postoje i izuzeci od pravila (čitaj: kazni).

Samo napred!
Ova fotografija mi je vrlo draga. Slikana je u La Valetti, na Malti. Za mene ima neko poetično značenje. Može da se odnosi na neke životne puteve kada u lavirntu svojih izbora stiižemo na pravac odakle više nema ni levo ni desno, već samo pravo. Put lišen izbora, samim tim i lišen kajanja. Naravno, uvek postoji opcija u kojoj biramo nedozvoljeni pravac, nadajući se da nećemo izaći na slepu ulicu. Ili ko zna, možda bi više odgovarala plakatu za promociju neke političke partije, uz slogan koji je dodala jedna moja prijateljica i glasi: “Samo napred!”.
Pozdrav iz Gane

Pozdrav od menadžmenta
Restoran u jezeru oko kog plivaju krokodili. Bebe krokodili. Ali ni bebama nije verovati ako mene pitate. Možete da kupite porciju ručka za sebe i za naraštaj krokodila. Ja sam kupila samo za sebe. Nešto mi uopšte nije prijala ta scena u kojoj odvažni gosti hrane krokodile ražnjićima dok ja pokušavam da se skoncentrišem na ručak. A poneko od njih bi zaključio da je možda ipak bolje da konobarica nahrani krokodilčiće sa tek kupljenim ručkom. Ona mu tu dođe kao hrabri krojač- Kako li izgleda oglas za posao jedne takve konobarice... Svakako ne kao nešto na šta bih ja volela da odgovorim. Bilo kako bilo, menadžment restorana je rešio da neće da snosi nikakve posledice ako neki roditelj ne ume da vaspita svoje dete. Poruka suštinski hoće da poruči nešto poput :”Molim lepo, ako je vaše dete nemirno, u restoranu koji je okružen bebama krokodila nemate šta da radite, ni vi, ni vaše dete. ”.
Turizam u Ugandi

Podsetnik
Ova fotografija mi je uvek iznova smešna. Slikana je u jednom restoranu u Ugandi. U suštni ja uopšte ni ne mogu da se setim kakvo je bilo osoblje restorana, ovaj “reminder” sam primetila tek na kraju ručka. Uramljen kao neki goblen, postavljen na taktičkoj poziciji gde svaki konobar može da ga vidi, i poneki gost . Čudno je sve to, kao da konobari konstantno moraju da imaju na umu da ovoga puta njihovi gosti nisu pristigli u kolonijalna osvajanja već na ručak, odlazak do jezera Viktorije i eventualno splavarenje.
Neskrivena poruka, Cozumel

tips
Kapetan lađe, iako nam je tokom ture u par navrata onako spontano pomenuo da nije gadljiv na bakšiš, za svaki slučaj je i napisao tu rečenicu koja je tokom vožnje brodićem uvek treperila tu negde u našem vidnom polju. Intersantno niko od nas nije bio meka srca za jedno ovako javno prozivanje svog novčanika. Izgleda da je naš kapetan za sada izabrao samo dobro mesto za pogrešnu rečenicu. Možda treba da se obrati stručnjacima, sastavi “subliminal message” koja bi nas naterala da nesvesno ostavljamo berićetne napojnice. A do tada, će uvek iznova morati da pominje i svoju "negadljivost" na novac.
Cada enero durante los ultimos 50 años...

pobeda
Kuba, 2005, 46 godina od revolucije. Ako svakog janura u poslednjih 50 godina neko ima potrebu da ponovo potvrđuje svoju pobedu, onda, možda to i ne beše pobeda? Verovatno kao i sve utopijske ideje i ova revolucionarna je imala smisla nekada davno u svom samom začetku u nultoj godini od pobede.





